Poduzetničko snaženje naše Loyalty članice Ivane Štulić hodočašćem putem Svetog Jakova

Propješačila 800 kilometara uz iznimnu snagu volje, kvalitetu pripreme i svakodnevnu upornost

Ovo ljeto poduzetnici i našoj Loyalty članici Ivani Štulić bilo je posebno izazovno. Ali ne u poslovnom smislu, koliko u želji ojačati vlastiti integritet, kao i snagu postavljanja te ostvarivanja ciljeva. Da bi u navedenom mogla uspjeti, svoje je misli pretočila u djela - te sama prepješačila „Put Svetog Jakova“ (španjolski: Camino de Santiago), 800 kilometara dugo hodočašće.

- Prešla sam hodočašće Put Svetog Jakova, u mom slučaju po odabranoj ruti Camino Frances od Saint-Jean-Pied-de-Porta na jugu Francuske do krajnjeg zapada Španjolske, do mjesta Camino de Santiago gdje kršćani hodočaste dulje od 1000 godina. Za mene je to prvenstveno bilo duhovno putovanje, prilika za reset i promišljanje o životu, izazov za tijelo, um i srce - naglašava odmah na početku poduzetnica Ivana Štulić, vlasnica obrta za poduke i poslovne usluge IS-KORAK, sa sjedištem u Zagrebu.

Nije bilo lagano odlučiti se na ovu avanturu, no razloga krenuti u akciju bilo je puno, a prije svega da se od planiranog dođe i do zacrtanog cilja, o čemu Ivana Štulić često predaje u svojim edukacijama, sada s prilikom da i na hodočasnom putu to dodatno testira u stvarnosti.

- Već sam neko dulje vrijeme znala za hodočašće i nešto neobjašnjivo me privuklo k njemu, činilo mi se kao sjajna prilika za odmak od redovnog užurbanog života i povratak sebi, a i čitala sam članke i knjige drugih koji su to prošli i činilo mi se da bi to moglo biti vrijedno iskustvo. Nešto što bi moglo donijeti višestruke dobrobiti i za mene i za moj posao. Zato sam na put krenula sama. S obzirom na to da se bavim coachingom, konzaltingom i radom s ljudima, htjela sam i iskoristiti vrijeme za promišljanje o raznim životnim temama koje bi podijelila s ljudima putem bloga i potencijalno ih zamislila i inspirirala na slična promišljanja. Volim hodati i planinariti inače pa mi sama ideja nije bila tako strana, iako nikad nisam ni približno nešto tako veliko i dugo pokušala, pa je to bio i fizički i psihički izazov. Odluku da odem na Camino sam donijela već prošle godine, a onda sam iskoristila 2018. za pripremu i istraživanje. Odlučila sam na put krenuti nakon svog rođendana 11.6. pa da Camino bude i simbolički početak novog ciklusa - opisuje naša Loyalty članica svoju ljetnju aktivnost, na koju se rijetki odlučuju takvom predanošću i ustrajnošću.

No, bila je i pragmatična. S obzirom da je na put krenula sama, odabrala je najpopularniju hodočasničku rutu koja je i logistički najopremljenija.

- Na Camino Francesu postoje vrlo često mjesta gdje se može prenoćiti, kao i restorani i dućani gdje možete pojesti i popiti pa nisam morala npr. nositi šator ili previše hrane sa sobom. Kada cijelo vrijeme nosite sve svoje sa sobom u ruksaku, takve stvari čine ogromnu razliku. Nabavila sam i vodič za pakiranje i pomno odabrala obuću i čarape i to se pokazalo kao dobra odluka. Na kraju sam krenula na put s ruksakom od oko 9kg što je na moju visinu/težinu bilo malo previše. Nakon tjedan dana, primijetila sam što u mojem ruksaku nije bilo apsolutno nužno i iskoristila uslugu španjolske pošte koja vam omogućuje da višak prtljage pošaljete na krajnju destinaciju u Santiago gdje će vas čekati dok ne stignete. I to je bio dobar potez jer sam se riješila još 2 suvišna kilograma - opisala je ova poduzetnica i hodočasnica čiji je put trajao 39 dana. Jedan dan je odmarala, a hodala je ostalih 38 dana, prelazeći u prosjeku 24-25 kilometara.

I naravno da je bilo puno - izazova.

- Od žuljeva i raznih bolova u nogama i leđima, do kriza duha, hodanja po španjolskim vrućinama pa jedan dan su me ulovili i probavni problemi, pa loše vrijeme... no, sve sam to prošla i uspješno stigla do kraja i za to sam neizmjerno zahvalna. Po putu sam srela puno ljudi koji iz raznih razloga nisu uspjeli doći do kraja, što zbog nedostatka vremena, što zbog ozljeda i ozbiljnijih zdravstvenih problema. Kada čuješ sve te priče, samo si zahvalan što se još uvijek krećeš i što napreduješ, pa koliko god brzo ili sporo to bilo. Jednom kad sam stigla, bila je to kombinacija i sreće i ponosa, ali i praznine i pomalo tuge što je gotovo i zbunjenosti. Dok hodaš, upadneš u jednu posve novu rutinu, svaki dan se ustaješ, obučeš, uzmeš štapove i kreneš, svaki dan je isti, a opet poseban, upoznaješ nove ljude, srećeš stare koji su ti već postali prijatelji, nakon dobrih sve skupa u prosjeku 7-8h hodanja (ponekad i više uz stajanje), umoran stižeš u mjesto, tražiš krevet, tuširaš se, pereš rublje (jer i to nosiš taman toliko koliko ti je nužno), pa nađeš neku hranu, za mene je dodatno bilo i pisanje bloga na Facebooku svaku večer, malo druženje s hodočasnicima ako ima vremena i onda spavanje i tako ukrug. Jednom kad staneš treba ti vrijeme da to sve procesiraš, da shvatiš što si napravio i što je to iskustvo za tebe značilo - sretna je avanturom koju je iskusila ova mlada i uporna poduzetnica.

Stoga u njezinoj nakani nije bilo mjesta sumnjati u samu sebe, u svoj uspjeh i u ispunjenje zacrtanog. Posebice jer je vrlo često bilo izazovno naći motivaciju ne pokleknuti i doći do cilja.

- Iskreno, nisam sumnjala u uspjeh samo sam se nadala da me neće nešto spriječiti, neka ozljeda ili drugi problem. Uporna sam po prirodi i kad se za nešto odlučim nema posustajanja. To nije uvijek lako naravno. Bio je jedan dan koji mi je bio posebno težak. Kada sam napravila najviše km – 32, prvo zato što sam tražila liječnika po gradu pa sam napravila dodatne km, a onda kada sam dobila terapiju, u jednom idućem mjestu sam greškom krenula alternativnom rutom koja nije bila označena u vodiču i tako sam morala napraviti još ekstra kilometre da se vratim na originalnu rutu. Bilo je užasno vruće, put vrlo neatraktivan kroz neka predgrađa, pred kraj me ulovila i kiša... ali taj dan sam obećala prijateljici hodočasnici iz Francuske da ćemo se naći u jednom prenoćištu i imala sam cilj. Stisneš zube, moliš, pjevaš od muke, što god treba i na kraju ipak nekako stigneš. Taj dan sam hodala od 8 ujutro do 8 navečer, nisam više ni znala za sebe i samo sam nešto pojela i srušila se u krevet. A onda kada tako nešto preživiš, vidiš da si i snažniji i izdržljiviji nego što si možda i mislio, i da se može kad treba. U kontrastu spomenut ću još jedno iskustvo. Na samom kraju kada sam stigla u Santiago, dvoumila sam se da li da nastavim pješke još 4 dana do Fisterre, mjesta na obali do kuda je isto vodila ruta. Originalno sam to planirala isto prehodati, ali dok sam stigla u Santiago sam već bila toliko iscrpljena da mi se više to i nije činilo tako dobra ideja. Kako sam tijekom hodanja uzela samo jedan dan odmora, nakupio mi se umor, a zadnji tjedan hodanja mi je pogotovo već bio težak. Ne stigneš se propisno odmoriti svaki dan, u prenoćištima su razni uvjeti, stari madraci, a baš svugdje netko hrče i nakon toliko dana čak i uz čepiće za uši više se ne možeš baš naspavati. Pa se onda ni tijelo ne uspije pošteno regenerirati. Tako da kad sam stigla u Santiago shvatila sam da bi hodanje još 4 dana bilo nepotrebno forsiranje i da u tome ne bih uživala. Više stvarno nisam imala što dokazivati, tako da sam odlučila umjesto hodanja, otići tamo prijevoznim sredstvom i dobro se odmoriti. Treba znati kada se isplati potegnuti, a kada je to trud bačen u vjetar - jasna je Ivana Štulić.

Kući je stigla zadovoljna i ispunjenih očekivanja, ali i puna planova za nove aktivnosti. Sasvim razumljivo, jer ako je nije pokolebao put od 800 kilometara kojega je prepješačila, zar uopće sada postoje granice.

- Iznimno sam zadovoljna. Ovo iskustvo me toliko obogatilo i ne samo da ispunilo nego i premašilo moja očekivanja. Kao prvo, na putu sam upoznala predivne ljude i na Caminu vlada baš neki pozitivni, dobroćudni duh. Bila sam svoj na svome što bismo rekli. Svi su nekako srdačni, prijateljstva se iznimno lako sklapaju, uvijek možete nekoga pitati za pomoć. Ljudi su zanimljivi, raznoliki, iz raznih dijelova svijeta, a svatko ima neki svoj razlog zašto hoda, od toga da odmori glavu od previše posla, do toga da traži neke odgovore ili oplakuje nekog svog bližnjeg. Zajedničko je to da svi hodaju isti Put i samim time smo svi povezani, dio neke veće zajednice. Kao što je rekao jedan hodočasnik prvi dan kad smo kretali iz Francuske, toliko zemalja, a jedan svijet. Camino u mnogo čemu predstavlja svijet u kojem bi bilo lijepo živjeti i kojem trebamo težiti, duh pozitive, zajedništva, ljubaznosti i dragosti. Biti uronjen u to svaki dan je pravi blagoslov. Osim toga, Camino sam podijelila i s drugima tako što sam prije odlaska pozvala svoje klijente, kao i prijatelje i poznanike na Facebooku da ako žele, podijele sa mnom neku svoju molitvu, želju ili zavjet da ih ponesem za njih. Jako puno ljudi mi se javilo, i poznatih i nepoznatih. Bila sam tako dirnuta koliko je ljudi podijelilo svoje intimne želje i nadanja sa mnom. Kroz blog sam ih obavještavala o tome da svaki dan postavljam namjeru za njihove želje, a kad je bila prilika sve sam ih pročitala na odabranim mjestima i na glas. Posebno još na kraju u katedrali u Santiagu. S time je Camino postao veći od mene same i stvorila se ogromna količina pozitivne energije u tom dijeljenju. Sad kada sam stigla obavijestila sam i svakog ponaosob da je želja stigla na kraj i sad mi se ljudi javljaju s dirljivim zahvalama, govore mi što se dogodilo u međuvremenu... taj pozitivni efekt se samo multiplicira - komentira poduzetnica Ivana Štulić, sretna zbog spoznaje kakav je dojam ostavila svojim pisanjem, fotografijama i dojmovima kroz blog o hodočašću kojega su mnogi pročitali, ali i iskoristili za vlastite ciljeve i planove.

- Rekli su mi da su svaku večer iščekivali novo izvješće, kako sam postala dio njihovih obiteljskih razgovora, i kako sam ih često nasmijala, zamislila, ponekad i rasplakala. Imala sam i direktan utjecaj na neke, recimo jedan moj klijent mi je javio da je i on odlučio otići na Camino inspiriran mojim pričama i otišao je malo nakon što sam ja završila, pa sam ja onda njegove objave pratila na Facebooku. Planiram napisati knjigu i podijeliti još dublje svoje iskustvo. U blogovima sam osim priča s Puta pisala i o mojim razmišljanjima o životu, sreći, patnji, ciljevima, opraštanju, hrabrosti, upornosti, prosuđivanju, ženama, muškarcima, a ima još puno toga što nisam uspjela ili mogla podijeliti u tom formatu pa želim sve to sročiti u knjizi. Tako da bit će još i predavanja i promocije, baš se veselim. Osim toga, zadovoljna sam i zahvalna sam što sam uspješno prešla svoj Put, ostvarila cilj, dokazala da mogu, to pozitivno djeluje i na mene i planiranje za dalje - najavljuje.

Svoj Put Svetog Jakova Ivana Štulić i te kako može povezati sa svojim poduzetništvom. Ali i životom. Sve je vrlo jednostavno - napravite odluku, te započnete realizaciju. 

- Raspitate se, informirate, pripremite... u jednom trenutku jednostavno krenete. I onda je to stvar i upornosti, i svakodnevnog truda, i motivacije i onda kada vam se ne da hodati ili vas nešto boli. Po putu srećete ljude, s nekima odmah kliknete pa provedete s njima više vremena, s nekima (premda ovdje rijetkima) ne - pa produžite korak. Tražite pomoć kad vam treba, pružite pomoć kad vas traže. Dijelite svoje iskustvo. Stvarate konekcije. Hodate po raznim uvjetima, po blatu, po kiši, po vrućini, s insektima koji vas napadaju, ali i po prekrasnim proplancima, šumama, livadama. Niste sami. Čak i kad vam se čini da ste sami. Radite nešto što postaje veće od vas samih. Potvrđujete da vam se dobro dobrim vraća. Imate dobrih dana, imate loših dana, imate sjajnih dana, imate groznih dana. Svejedno hodate. Naučite se pratiti svoj tempo. Ne podilaziti tuđim očekivanjima, slušati sebe, slijediti intuiciju koja vas vodi prema događajima i susretima koji vas obogate. Budete praktični. Riješite se suvišnog, a naglasak stavite na bitno. I hodate, hodate, hodate... sve dok ne stignete. Ja sam izračunala uz pomoć pedometra da sam za ovaj put od preko 800km napravila više od 1,200,000 koraka. Nevjerojatan broj. A direktan dokaz da kad se svaki dan pomičeš da možeš stvarno daleko stići. Sve što sam napisala vrijedi i u poduzetništvu. Ništa bez upornosti, ništa bez cilja, ništa bez vjere u sebe i ništa bez povezanosti i zajedništva. Zato mi je i drago biti dijelom ovakvih inicijativa poput Virtualnog ženskog poduzetničkog centra - ističe naša Loyalty članica.

Ali i upozorava da put kojega je ovog ljeta prešla ipak nije za svakoga, posebice ne za one koji se ne pripreme kvalitetno te krenu u realizaciju bez dovoljno informacija, treninga i tjelesne spremnosti na izazove.

-  Ali oni koji su zainteresirani i razmišljaju da li da odu, potakla bih da se odvaže. Mogu puno toga iz ovog iskustva dobiti. Ja sam se odmakla od redovnog života i propisno odmorila, resetirala, obnovila i napunila. Imam sad sto ideja koje želim staviti u praksu i ogromnu količinu entuzijazma. Mislim da je bitno tako malo stati na loptu, pa na koji god način to napravili, jer iz tog praznog prostora uvijek izađe kreativnost i neki novi polet. Veselim se svemu što dolazi - jasna je poduzetnica Ivana Štulić, koju čeka bogata i radna jesen, iznimno sadržajna nakon iskustva s Puta Svetog Jakova.

O svim iskušenjima koja su je pratila na putu Ivana Štulić pisala je na blogu kojeg možete pročitati OVDJE(uključuje i fotografije s Puta kao i promišljanja iz life coach kuta), a nedavno je objavila i tekst s praktičnim savjetima za sve one koji također razmišljaju otići na Camino kojeg možete pročitati OVDJE.

Facebooktwittergoogle_pluslinkedin